Odvojenost od doma koja izaziva zavičajnu nostalgiju u našoj se zemlji možda najbolje osjeća kod Dalmatinaca na privremeno-stalnom boravku u Zagrebu, i to naravno, za vrijeme blagdana.
Na već popularnom zagrebačkom Adventu srećem ljude koji me prvo pitaju “ideš li ti sad za Božić dole”? U prijevodu, dole je Bol na Braču, a gore je Zagreb.
Kažem, ne idem dole, ostajem gore, al u srcu sam i dole i gore, a dole ću u siječnju, na tatin rođendan…
Neizlječiva je bolest unutarnje dvojnosti te ljubavi prema gore i dole.
Gore je sad već desetljećima stvaran život, građeni odnosi, navike, zavoljena mjesta…Dole je onaj glavni, prvi dom, onaj ručak u “po bota”, ona mama koja najbolje kuha, onaj tata koji donosi frišku ribu, ponekad ljut jer mu je ispala jedna hobotnica, a baš je bila velika… oni prijatelji u koje imaš apsolutno povjerenje i s njima uvijek znaš na čemu si, ona sestra s kojom se za pet minuta posvađaš i izljubiš jer takva je ljubav, puna suprotnosti i intezivnih emocija.
Najljepši čar te dvojnosti je stalni pokušaj miješanja tih dviju ljubavi.
Kada dođem dole, donosim slatke kestene s Medvednice, sitnice i okuse koji su obilježja sjevera, drugačiju i novu sebe koja se daje kako je naučila s vremenom.
Kada sam gore, stalno se nesvjesno događa jedno te isto, pokušaj da se otok i jug konstruira u “sjevernom” domu, da se iskopira mamin meni, da se jedu smokve koje je tata sušio na terasi, da se na Dolcu kupe naranče iz Postira, da se pije tatino vino, da se nešto južno namjerno stvara, a zapravo se stvara emocija. Kažu da su Dalmatinci u Zagrebu strahovito patetični sa svojim kukanjem o nedostajanju mora i hladnoći, i zašto se zaboga ne vrate “dole” ako im se ne sviđa?
Možda i jesu patetični, pa što? Nije ni patetika najgora stvar.
Lokalne migracije postoje od kad je svijeta i vijeka, i da ih nije bilo, ostali bismo vječito odijeljeni i daleki, začahureni samo u svoje. Kako bi to bilo dosadno i uskogrudno!
Ovako, miješaju se prostori, ljudi i zavičaji, navike i osjećaji.
Jedini lijek za ovu neizlječivu bolest unutarnje dvojnosti je da se voli oboje, i dole i gore u svakom trenutku i na svakom mjestu, ugrađujući stalno nove momente, prostore i navike u onu bazičnu ljubav stvorenu dole, držeći s velikom pažnjom “malo mora na mom dlanu“.
* Stavovi izneseni u kolumnama, vašim vijestima i komentarima osobni su stavovi autora i ne izražavaju nužno stav redakcije portala BOLinfo.hr
Zadnji komentari