Pustinjački samostan “Dračeva luka” iznad Murvice na Braču pravo je zaboravljeno blago. Zanemaren je u odnosu na poznatiju Pustinju Blaca i Zmajevu spilju, iako dolazi iz iste “priče”. Pripada eremitažama, pustinjama koje su naselili svećenici iz Poljica koncem 15. i početkom 16. stoljeća bježeći pred Turcima. U “Dračevu luku” sam otišla jer me vuklo,  “iz kurjoža” i jer me je bilo sram da nikad nisam bila. Tako sam se jedne subote u svibnju uputila uzbrdo kako mi je objasnio otac: “Kad prođeš našu storu kuću, popni se do crikve, pa do vode i onda livo te vodi put.” Tako je i bilo. Murvica je očevo rodno selo. Naš “Vrbnik nad morem”, koji je prije nekoliko godina dobio cestu, čije su božanstvene plaže otkrili turisti i nahrlili, u kojoj rastu aloje i vinogradi najboljeg plavca.

“Pustinju” kako Murvičani zovu samostan Dračeva luka, gledala sam cijeli život. Činila mi se daleka i nedostupna, previsoko utisnuta u stijenu, kao da visi s oblaka pod Vidovom gorom. I samo te očeve priče. Te je oko samostana čuvao koze. Te su palili vatre u koje su bacali metke zaostale iz Drugog svjetskog rata i sa strane gledali eksplozije. Te je tamo primio prvu svetu pričest ili krizmu, nikako se ne može sjetiti. Sjeća se da su u crkvi dva oltara, a gornji svod crkve predstavlja sama stijena.

 

Veliki požar 50-tih godina

Kad sam se već krepana popela, bez kapi vode, prošetala sam nekoliko puta svim prostorijama. Crkva izvana prepoznatljiva po rozeti bila je zaključana. Prošlog su ljeta župljani iz Pučišća čistili crkvu i pristupne puteve, moguće da su crkvu zaključali i odnijeli ključ kako bi prostor crkve zaštite od gomilanja smeća ili uništavanja. Žao mi je bilo da nisam uspjela ući.

Vanjski i pregradni zidovi samostana dobro su sačuvani, no sav je prostor pod vedrim nebom. Malo me uplašio zvuk jednih vrata koja su cvilila i škripala. I svugdje crveni cvjetovi maka i bodljikavi oslobod. Otac je rekao da na jednom zidu piše “hajduci dođoše i sve porobiše”, prema njegovom sjećanju od prije 60 godina. Ali tog natpisa nije bilo. Više nema ni hajduka, ni pustinjaka. Nikoga. “Pustinja” je početkom 50-tih doživjela veliki požar, a od 1952. bogoslužja se u Murvici obavljaju u novoj crkvi.

Spuštajući se nakon obilaska prema Murvici, nije mi bilo jasno gdje sam to točno bila. Imala sam osjećaj bezvremenosti, zbunjenosti. Gdje sam to bila? Iznutra daleko, a geografski tako blizu. Nožni prsti su mi se na nizbrdici nabijali u platnenim tenisicama, posve pogrešnoj obući za ovu malu sutonsku turu. Bodlje osloboda (sikavice) zabijalo mi se u gole gležnjeve. Osvrnula sam se nekoliko puta. Iza mene je visoko u stijeni ostala pustinja “Dračeva luka”.

Sutra ujutro bila je nedjelja, opet sam se popela rano ujutro do samostana. Kao da je još nešto gore trebalo vidjeti, osjetiti. Možda se nekim čudom otvori crkva. Svjetlost će sigurno biti drugačije i vidjet ću samostan u nekoj drugoj nijansi. Opet nije bilo natpisa o hajducima. Crkva je i dalje bila zaključana. Obišla sam i sto metara udaljen mali ženski samotan “Dutić” u kojem su živjele časne sestre picokare. Kako su one živjele? Kako je taj radni dan izgledao? Koliko su molile? Jesu li pomagale svećenicima u “Dračevoj luci”? Kakav je bio njihov odnos? Pitanja su se samo otvarala, a nema nikoga tko bi odgovorio. Ni zapisa, ni svjedoka. Ili možda ima, ali je podatak za mene još skriven. „Dutić“ je tek obrastao oslobodom i makovima. Pred crkvicom uz “Dutić” je jedan otvoreni grob. U njemu mi se činilo da vidim ljudske kosti pomiješane sa smećem.

Vratila sam se još jednom u “Dračevu luku” s mišlju, da su sada pustinjaci tu, vjerojatno bi trajala misa. Najbolje da napravim nešto.

 

Radite li vi u samostanu?

Jaknu sam stavila usred glavne prostorije pokraj bunara, sjela i zatvorila oči. Prateći dah, lagano sam uronila u tišinu, u tihi unutarnji vrtlog koji me odveo od kaosa vanjske pojavnosti. Od kaosa same sebe. Stišavala se pjesma ptica i zujanja pčela. Nestajali su vanjski zvukovi.

A onda sam začula glasove i trgla se. Tko bi došao u nedjelju u osam ujutro u napušteni samostan iznad sela, izvan turističke sezone?

Ustala sam i pozdravila dvoje mladih Nijemaca koji su došli biciklima.

Dobar dan, radite li vi ovdje u ovom samostanu?- upitala je djevojka.

Prije nego li sam odgovorila da ne radim, razmislila sam, kako bi bilo zaista raditi u samostanu? Metem, čistim lišće, pokazujem turistima crkvu, pričam o povijesti samostana, a paket uključuje i jednosatno sjedenje u tišini.

Ne, ja sam tu kao i vi, samo u prolazu- odgovorila sam i ostala stajati na ulazu, kao da zaista čuvam samostan. Nijemci su bauljali naokolo, postajalo je sve toplije, nazvao je otac da siđem polako na plažu gdje će me pokupiti brodom.

Jesu li pustinjaci sjedili u kontemplaciji? Vjerojatno jesu. Tko bi sjedio ako oni nisu sjedili? I ja danas sjedim. Ponekad ne ide. Zapravo, često ne ide. Previše misli, prezasićena osjetila u kojima je previše slika, impresija, informacija, svega, ne mogu se isključiti.

Možda bi se ova “pustinja” mogla preurediti i otvoriti svijetu kao utočište. Zasigurno bi uz dogovor Turističke zajednice, crkve i Općine bilo moguće organizirati povremena vođenja kako bi turisti čuli priču o pustinji “Dračeva luka”, te uz samostan vidjeli i sada zaključanu crkvu. I osjetili malo mira. Ma zapravo ne, ne moraju turisti doći svugdje. Neka ne dolaze. Neka ne fotografiraju. K vragu i turisti i ta podređenost turizmu.

Pustinjački samostani na Braču povijesni su i kulturni fenomen kao duhovna ostavština o kojoj vrijedi govoriti. Pustinjaci su stoljećima radili, molili i kontemplirali izdvojeni od svijeta. Sv. Jeronim koji je promicao vrijednosti pustinjaštva govorio je: “Meni je grad tamnica, a samoća raj.” Današnji radikalno ubrzan i radikalno histeričan svijet, prostorno povezan i neprestano ukopčan, mogao bi imati koristi od odlazaka u neki model “pustinje”, u periode mira i povlačenja prije nego što od nemira poludi do kraja.