*Siniša Soljačić pisao je ovaj tekst prije četiri godine, točnije, 10. ožujka 2014.g. ploveći iz Japana za Mexico. Smatra da je tema još uvijek aktualna, čak i više nego u periodu kada je o njoj pisano, stoga objavljujemo tekst.

 

Lijepo i skupo auto, velika i dobro opremljena kuća, barem četiri do pet apartmana, dosta eura, lijepa odjeća, stan u Splitu, ili još bolje u Zagrebu, a bilo bi najbolje po jedan u oba grada, malo krstarenja, malo snježnih radosti… itd. Sve su to karakteristike koje čovjeka guraju u elitno društvo.
Istina je da bi uz ovo trebala ići i odgovarajuća naobrazba, ali ne moramo ići u detalje. Dosta je i ovaj prvi dio.

Elita!
Svako društvo koje ima onaj niži stalež ima i ovaj elitni stalež. Da nema prvog, ne bi bilo ni ovog drugog pa tada elita ne bi imala svoga “partnera”. Dakle, iako se u principu neizmjerno mrze, oni žive u skladnoj simbiozi.
Tu je još i onaj sloj kojega nazivamo – srednji. Pa onda taj srednji ima svoj: niži srednji sloj i viši srednji sloj. Kako bilo da bilo, jedni bez drugih ne idu i ne mogu.

Prirodno je težiti elitnome statusu. Valjda je tako u prirodi čovjeka zapadne civilizacije. Istočne civilizacije tako ne razmišljaju, bolje je reći, ogromna većina ne razmišlja tako. Njihov mentalni sklop je sasvim drugačije “posložen” pa ovakve podjele ne dolaze puno do izražaja. Dapače, “minimalizam” je njihov način života.
Ipak, i oni se mijenjaju, ali vrlo polako.

Jako je teško biti dio te “elite” i ući u to društvo. Ako realno i ne pripadamo elitnom staležu, lijepo je misliti da pripadamo. Sljedeći, viši stupanj, je kada sebe potpuno uvjerimo da je to upravo tako.

Najveći stupanj te društvene dekadencije je kada se cijelo mjesto proglasi – “elitističko”, a upravo smo mi, dakle Bol, na tome tragu i često se barata sa ovim pojmom:
“Bol – elitno mjesto”, ili “Bol je mjesto za elitni turizam”.

Je li to uistinu tako, jesmo li mi umislili da je to tako, ili mi samo želimo da bude tako? Gdje je tu istina?

Koliko ja razumijem stvar, samo elitno mjesto s elitnim sadržajima, s elitnim ponašanjem i kulturom može razvijati elitni turizam.

I što je to uopće elitni turizam?

Nekako mi se čini da bi elitni turist trebao biti:

  • Visoko obrazovani čovjek koji se uljudno i lijepo ponaša
  • Trebala bi to biti osoba koja ima novaca i dobro je materijalno situirana
  • Trebala bi to također biti osoba koja ima ponešto drugačiji životni stil, odnosno ona osoba koji ima elitističke navike i isto takve potrebe.
  • To bi u svakom slučaju trebala biti osoba koja elitno misli (možda je ovo trebalo staviti na prvo mjesto, pa onda sve drugo nabrojeno).

Može li Bol pružiti to što taj “elitaš” treba da bi mu odmor, kojega je došao provesti u naše mjesto, bio ugodan i potpun?

U zadnje vrijeme puno se radi na tome da se “smještajne jedinice” podignu na višu razinu. To se radi vrlo uspješno i mnogi domaćini su napravili veliki iskorak u tome pravcu. Lijepi apartmani, kuće za odmor, bazeni … Tu se ne bi imalo što posebno prigovoriti.

Međutim što je sa drugim sadržajima koje bi jedno mjesto trebalo činiti elitističkim.
Imamo li mi to? Jesmo li mi to?

Dakle, kako sam rekao, želje su jedno, a stvarnost je nešto sasvim drugo.

Lijepu kuću s bazenom može se napraviti recimo u popularnoj Mokošici, ali Mokošica nikad neće biti mjesto za elitni turizam. To nije sada i ne može biti ni za sljedećih 300 godina. A ne može biti iz razloga jer sve što je do sada u tome mjestu napravljeno, napravljeno je s ciljem da to nikada ne bude.
A takvih primjera ima puno, nebrojeno puno.

Oni koji su u prošlosti razmišljali i radili na drugačiji način dobro su napravili. Još bolje su napravili oni koji nisu ništa radili pa tako nisu ništa ni pokvarili. Oni pak imaju najbolju šansu da krenu u tome pravcu elitizma.
Mislim da smo mi u Bolu imali veliku šansu i bili smo u izuzetnoj prilici da tako i krenemo, ali nažalost, propustili smo priliku.
Povratka na stazu koja vodi elitnom turizmu više nema.

Elitni turizam bi trebao u prvom redu biti limitiran sa brojem gostiju. To je prvi postulat takvog vida turizma.
Dalje, sadržaji u mjestu, u prvom redu ugostiteljski objekti,  a i raznorazni drugi sadržaji trebali bi biti na izuzetnoj visini.
Elitne turiste bi trebali „usluživati“ elitno obrazovni i osposobljeni turistički kadrovi.

A kako to danas u Bolu funkcionira?

Kao prvo, broj kuća i apartmana izgrađenih u zadnjih petnaestak godina broji se u tisućama. Naravno, sve te nove smještajne jedinice, uz ono što je od prije bilo u Bolu, sada su u turističkoj ponudi. Kapaciteti u privatnome smještaju znatno su se povećali, a po zakonu tržišta, odnosno po zakonu ponude i potražnje, kada ponuda nadvlada potražnju cijena – pada.
Danas smo suočeni s time da u Bol stiže turistička populacija manje platežne moći, dakle ona za koju se ne bi moglo reći da je elitna.
Mnoge kuće, uglavnom sve koje su izgrađene zadnjih godina, izgrađene su s ciljem da budu u funkciji masovnog, a ne elitnog turizma. To su velike zgrade sa mnoštvom stanova i apartmana koji nikako ne ulaze u kategoriju elitne ponude i elitnog turizma.
Te zgrade odudaraju od ambijenta i klasične arhitekture malog priobalnog dalmatinskog mjesta kakav je Bol.
Na te se stvari nije pazilo, pa sada imamo šarenilo neprikladne arhitekture i  jeftine gradnje. Cilj je opravdavao sredstvo, a nismo na vrijeme imali instrumente da se to spriječi.
Dapače, mislim da se takva gradnja prešutno i poticala jer su komunalni doprinosi za takve zgradurine bili veliki, a ti prihodi su se velikim dijelom slijevali i u općinsku blagajnu.
Onaj autohtoni dio koji je zadržao šarm Brača i Dalmacije danas je jedva vidljiv i ostao je u sjeni ovih drugih. Uglavnom je to, kao i u mnogim drugim mjestima, tek strogi centar mjesta.
Uređuje se riva i to je za svaku pohvalu. Iako se već sada čini da je kvaliteta kamena, najblaže rečeno, prilično upitna, riva će biti kako treba. Ali što je s drugim putovima i kalama u mjestu? Šetnica prema Zlatnom ratu je u prilično lošem stanju, svi putovi u mjestu su već na desetke puta prekopani s nebrojenim jamama i grbama. Parkova i zelenila nema. Onaj jedini, ali izuzetan i prelijepi park kojeg smo imali, svojevremeno smo poravnali da bi na njegovo mjesto napravili “željezničko odmaralište”.
Samoposluge u mjestu su male i ljeti prenapučene ljudima, a drugih trgovina skoro da i nema. Ribarnica i ponuda ribe! Pa skoro da bi se moglo reći da nema ni ribarnice, a ni ribe. Mesnice. Jedva dvije, a svaka može primiti u isto vrijeme najviše 3-4 kupca. Drugi ljudi moraju čekati vani ispred vrata jer unutra nema mjesta za više ljudi.
Tržnica! Tu je gdje je. Bolja i veća ne može biti.
Pristup trgovinama, opskrba i ostalo u vezi s time je katastrofalno i bez mogućnosti da se bitno popravi.

Restorani i drugi ugostiteljski objekti! Pružaju li ono što elitni gosti traže? Vjerojatno voljni momenti vlasnika nisu upitni, ali mogu li tehnički to pružiti i mogu li se opskrbiti potrebnim namirnicama i da to bude na vrijeme? Može li ih trgovačka logistika pratiti?
Mislim da bez obzira što bi oni to htjeli, danas kao i za dugo vremena ubuduće, to neće biti moguće.

Prateći servisi u Bolu i ne postoje. Automehaničarska radionica, zlatarnica, fotografska radnja, cvjećarnica, ili nekakav lijepi darovni dućan vrlo su daleka bolska budućnost.

Moglo bi se dugo o tome čega u Bolu nema, ni ljeti, ni zimi, a čega bi svakako trebalo biti. Duga bi i preduga bila ta lista.

Jedino čega doista ima u izobilju je sezonska radna snaga. Toga nikad ne manjka, a ponegdje se čak i dvije smjene “sezonaca” promjene tijekom jedne turističke sezone.
Većina pošteno odradi svoj posao (jesu li pošteno i plaćeni to je drugo pitanje) i moramo im zahvaliti za tome. Ipak, uz dužno poštovanje prema  njihovom radu, mora se reći da elitni turizam i sezonci ne idu zajedno, a naročito ako nisu u kategoriji takozvanih “stalnih sezonaca”. A uglavnom nisu.

Kako se riješiti dugogodišnje navike koju viđamo po trgovinama ljeti.
Turisti ulaze u trgovine goli do pasa, ili samo u kupaćim kostimima. Ulazi se tako svuda, i u apoteke i u muzeje, i u zdravstvene ustanove, pa čak i u crkve.
To je dugogodišnja praksa u Bolu.
Pretpostavljam da elitni gost dolazi iz sredine gdje je ovakvo nešto nezamislivo. Može li taj “elitni” gost ovako nešto prihvatiti i je li Bol za njega sredina u kojoj se može osjećati ugodno?

Možda mi ponekad i pomislimo da smo “elitno mjesto” jer nam je priroda podarila neke atribute koji su preduvjet da bi to mogli biti. Ipak, treba odvojiti te dvije stvari. Priroda i prirodne ljepote na jednu stranu, a sve drugo na drugu. Te su dvije stvari u potpunoj disproporciji bez velike šanse da se u Bolu ikad spoje.

Nažalost, danas Bolu preostaje samo masovni turizam, što u principu i nije loše. Zašto ne, to ni u kojem slučaju nije nešto što bi bilo za odbaciti.
Jedino se treba prestati baviti iluzijama o elitnom turizmu.
Naravno uvijek će biti i onih gostiju koji će biti takvi, malo elitniji. Neki domaćini će moći i ponuditi odgovarajuću kvalitetu, ali generalno gledajući, mislim da smo mi danas predodređeni jedino i isključivo za – masovni turizam.

Bol danas može profitirati samo ako ga posjeti “masa” turista. Naročito je to zbog toga što sezona, ona prava, jako kratko traje. Možda mjesec i pol dana, vjerojatno ni toliko.

Kada se svemu navedenome doda da dnevno Bol posjeti još dvije do tri tisuće turista iz raznih okolnih mjesta, uglavnom iz mjesta makarske rivijere, te da mu dnevno gravitira nekoliko stotina gostiju iz susjednih bračkih mjesta, da dnevno imamo i po četrdesetak jedrilica s nautičarima, tada sve to skupa stvara sveopću konfuziju koja je jako daleko od zadovoljavanja čak i minimuma standarda elitnog turizma.
Štoviše, sve upućuje na to da se organizirano radi na tome da se nastavi ići u pravcu masovnosti.

Luka nautičkog turizma znači još 150 plovila u akvatoriju luke, što znači još najmanje dodatnih 600 gostiju.
Postoje i snažne želje za organizacijom raznoraznih manifestacija koje bi dnevno privukle po nekoliko tisuća gostiju. Velika su nastojanja da se privuče mlađa populacija “partijanerskoga” tipa koja nikako ne bi išla zajedno uz  elitni turizam, itd.

Gledajući i s aspekta sigurnosti, u Bolu je prevelika koncentracija ljudi na malom prostoru.
Danas se na takve stvari, naročito u Europi i u državama Sjeverne Amerike jako puno obraća pažnje i moglo bi se reći da su ljudi postali opsjednuti sigurnošću.
Može li se Bol naći u tome, možemo li tu biti na visini?

Dakle, po svemu sudeći, Bol i nema nekog izbora. Bolska budućnost je masovni turizam i s time se moramo pomiriti.
Kako sam već naveo, nije to ništa strašno. To je lakši put, za mnoge puno unosniji, i u takvome turizmu mnogo više ljudi može naći svoju egzistenciju.
U elitnome turizmu nije lako. Treba puno investirati i treba biti na visokome nivou u svakome pogledu.
U masovnome turizmu je lakše “plivati” i ljudi se bolje snalaze. Na kraju krajeva, tako smo naučili i takav turizam živimo od njegovog početka u Bolu. Teško je sada bilo što mijenjati u tom pogledu, pa čak i kad bi se nešto i moglo promijeniti.

Jednostavno treba staviti stvari na svoje mjesto i prestati se baviti maštanjem o elitnom turizmu. O tome je trebalo misliti prije. Sada je tako kako je i treba to prihvatiti.

Naravno, treba nastojati biti bolji, uredniji, ljepši, konkurentniji, ali iluzije o nekome elitnome turizmu treba izbaciti iz glava.
To je trenutno za neka druga mjesta koja nisu zagazila u masovnost kao Bol i koja nisu razvijala turizam na način kako je to uradio  Bol.

Ako me pitate koje bi mjesto moglo imati takve predispozicije i koje bi mjesto to moglo biti, odmah ću vam odgovoriti: Murvica!

* Stavovi izneseni u kolumnama, vašim vijestima i komentarima osobni su stavovi autora i ne izražavaju nužno stav redakcije portala BOLinfo.hr