Tekst: Sanja Baković

Pučka procesija Velikog petka u Bolu “Priko poja” jedna je od mnogobrojnih pučkih pasionskih procesija na području srednje Dalmacije i srednjodalmatinskih otoka u kojoj puk imitira put Kristove muke hodajući za križem uz pjevanje i molitvu. U ranojutarnjoj procesiji “Priko poja” na Veliki petak sudjeluje samo puk, za razliku od večernje, liturgijske, koju predvodi svećenstvo. U pučkim procesijama vjernici su sami zaduženi za komunikaciju s božanskim tj. onim što za njih intimno predstavlja “sveto”.

Povijest procesije

Procesija “Priko poja” u Bolu kakva je danas postoji od 1997. godine, kada se obnovila nakon 41 godinu stanke. Obnova procesije dogodila se spontano, kako je ispričao Boljanin Vinko Karmelić, profesor glazbe i zborovođa koji je zadužen za protokol procesije u Bolu. Naime, na sprovodu pokojnog Mate Bodlovića Šempera (4. travnja 1996.), čekajući početak sprovoda, pred kućom su razgovarali pokojni Rudi Cvitanić, pok. Vinko Kraljević Gemo, Lovro Karmelić Rade, Joško Marinković Bura i drugi. Tema razgovora je bila procesija Velikog Petka i nošenje križa. Joško Marinković Bura je tada rekao kako će nositi Križ ukoliko se obnovi stara procesija “Priko poja”. Nakon toga razgovora počele su pripreme za realizaciju procesije. Zadnja procesija je bila 1956. godine, a nakon toga je ukinuta jer je bila zabranjena od strane tadašnje vlasti.

Nakon obnove procesije “Priko poja” u posebnu je bilježnicu križonoše počeo zapisivati mještanin Rudi Cvitanić, po redoslijedu kako će se nositi križ u narednim godinama. Nakon smrti Rudija Cvitanića, bilježnica s imenima budućih križonoša predana je  Lovri Karmeliću Lovro Karmelić Rade i danas zapisuje križonoše, kako muškarce za nošenje velikog križa, tako i žene za nošenje “golubice”. Nakon obnove procesije 1997. godine križ “golubicu” (simbol Duha Svetoga) počele su nositi žene, i otada ga nose isključivo žene što nije bio slučaj u “staroj” procesiji “Priko poja” prije 1956. godine.

Forma procesije “Priko poja”

Križni put predstavlja pobožnost prema muci Isusa Krista. Uz to što procesija Križnog puta predstavlja duhovno putovanje u kojem se vjernici suživljavaju s Kristovom mukom, predstavlja i fizičko kretanje. Liturgijske procesije kreću se obično između crkava i legitimiranih vjerničkih mjesta, dok pučke procesije uvijek slijede alternativne putove koje je odredio puk.

Pučka procesija u Bolu na Braču kreće na Veliki petak u rano jutro u 7 sati, traje oko 3 i pol sata, a vjernici prođu dionicu dugačku oko 10 kilometara. Procesija počinje u Veloj samostanskoj crkvi, molitvom pet Očenaša na čast pet Kristovih rana, te blagoslovom Križem od kolone. Molitvu predvodi netko od svećenika, koji blagoslovi križeve. Puk i mali križevi kreću ispred Vele crkve, gornjim putem, niz Ložu, pokraj pazara, do rive. Procesija se zaustavlja na rivi u centru mjesta ispred župne crkve Gospe od Karmela iz koje izlaze križonoša i žena koja nosi “golubicu”. Prethodno u župnoj crkvi župnik izmoli pet Očenaša i blagoslivlja puk križem „golubicom“. Križonoša i žena koja nosi golubicu odjeveni su u posebnu odjeću posebno šivanu za svoju ulogu. Njihova odjeća je tijekom godine pohranjena kod obitelji Lovre Karmelića Rade, a nakon Velikog petka dužnost je vratiti opranu odjeću. Odjeća je u svijetlo crvenoj boji, nijanse boje cigle, djeluje isposnički, i na razini srca ima medaljon s Gospom, koji se pričvrsti na suprotnoj strani od one na kojoj će biti naslonjen križ, bilo veliki križ kojeg nosi muškarac, ili mali križ “golubica” koju nosi žena.

Nakon što se križonoša i žena koja nosi “golubicu” priključe procesiji ispred župne crkve, u procesiju se uključuju i mnogi mještani iz zapadnog dijela mjesta koji nisu krenuli od početka, iz samostanske “vele crikve” (iz koje uglavnom kreću “Bondori”, kako se nazivaju mještani iz dijela Bola na strani Velike crkve). Procesija tada nastavlja rivom, šetnicom uz plaže do plaže Zlatni Rat, zaobilazi se crkvica sv. Petra i Pavla iznad plaže Zlatni rat, te tada počinje uspon preko polja, uz vinograde, poljskim putovima, do crkvice Svetog Josipa koja se nalazi iznad mjesta, u malom naselju Podbarje na samom ulazu u mjestu. U crkvicu Svetoga Josipa ulazi žena koja nosi “golubicu”. S njom u crkvu ulazi i osoba koja predvodi molitvu u procesiji, te predmoli pet Očenaša i završnu molitvu, no bez blagoslova. Nakon toga, vjernici iz procesije  odmaraju se kod “Bilića kuće”, odmah uz crkvicu Svetog Josipa, gdje ih obitelj Bilića dočekuje uz piće i kolače, sokove i kekse. Potom procesija kreće dalje obilaznicom oko cijelog mjesta da bi se na koncu spustili natrag do samostanske i ponovno do župne crkve gdje završava pučka procesija. U župnoj crkvi križonoša i žena koja nosi “golubicu” ostavljaju svoje križeve, te ih na Veliki petak navečer ponovno preuzimaju, kada kreće liturgijska procesija. U jutarnjoj procesiji oba su križa pokrivena crnim tilom, dok su u večernjoj i veliki križ i „golubica“ potpuno otkriveni.

Procesija se formira prema ustaljenom rasporedu:

  1. Mali križevi
    – Tarnovi križ (križ s trnovom krunom)
    – Muka (križ sa simbolima muke: bičevi, ljestve, uljanica, kalež, Veronikin rubac, znak INRI, posudica s octom, koplje, srebrnjaci)
    – obiteljske “muke” koje nose djevojčice i dječaci
  1. Veliki križ kojeg uvijek nosi muškarac koji ispunjava određene uvjete, mora imati obavljene svete sakramente i barem jedan od roditelja mora biti rođen u Bolu.
  2. Muškarci – mještani muškarci koji slijede veliki križ (obično razgovaraju za vrijeme procesije, znaju zbijati šale putem)
  3. Zavjetni križ iz crkvice Svetog Josipa iz predjela Podbarje (to je jedan zajednički križ obitelji “Boćineto”  i “Barbosić”)
  4. Mladi – mještani mlađe dobi
  5. Križ od kolone, potječe iz doba renesanse, obično ga nosi netko iz obitelji tzv. “crkovinara”, vjernika izuzetno bliskih crkvi i svećenstvu
  6. Žene koje pjevaju “Križu sveti, križu blagi” i mlađe članice župnog zbora koje žele pjevati
  7. Golubica– križ sa simbolom golubice kao Duha Svetoga, nakon obnove procesije 1997.g. uvijek ga nosi žena, obično Bolka koja ima sve sakramente
  8. Župni zbor sastavljen od žena, zbog pjeva “Gospin plač”
  9. Bratimski križ– križ bratovštine Svetog Nikole, potječe iz doba renesanse, obično ga nosi netko iz obitelji tzv. „crkovinara“, vjernika izuzetno bliskih crkvi i svećenstvu
  10. Žene koje mole i puk koji se nije svrstao ni u jednu prethodnu skupinu

Odmor križonoša u naselju Podbarje u kojem se vjernici iz procesije odmaraju

Unutarnje iskustvo

Muškarac koji je nosio križ u pučkoj jutarnjoj procesiji u Bolu nosi ga i navečer, kao i žena koja je nosila “golubicu” u jutarnjoj pučkoj procesiji nosi je i navečer u liturgijskoj procesiji.  Osoba koja nosi križ (i muškarac i žena), osim što uživa veliki ugled zajednice, neposredno prije i za vrijeme nošenje križa ima i određene obaveze vezane uz vjernički život u Velikom tjednu.

Na Veliki četvrtak i muškarac i žena koji nose križ imaju obavezu doći na ispovijed. Nositelj i nositeljica križa tijekom Velikog tjedna prolaze unutarnji proces preispitivanja, dostojnosti nošenja križa i propitivanja svojeg vjerničkog morala u svakodnevnom življenju.

Nošenje križa je neka vrsta pročišćenja, no i moment u kojem osoba koja nosi križ ima težnju postati boljom i doživjeti transformaciju.

Jedinstvena je prilika u životu ponijeti križ za muškarca ili “golubicu” za ženu u zajednici vjernika u Bolu. Kolika je čast nositi križ govori i podatak da je 2014. godine radi nošenja križa iz Australije došao Boljanin, tada 35-godišnji Rajmond Šćepanović koji inače živi u Australiji. U Bol je došao posebno da bi nosio križ za čije nošenje je bio zapisan još 1998. godine kada su ga zapisali majka i otac koji žive u Bolu. Te 1998. godine kada je zapisan, križ je nosio njegov otac. Rajmond Šćepanović kada je iznio križ iz župne crkve i uključio se u procesiju, skinuo cipele je i križ nosio bos 10 kilometara što je predstavljalo posebnu pokoru. Uz njega su išli majka, tada zaručnica, danas supruga,  i otac na štakama. Važno je reći da uz križonošu uvijek ide pomoćnik koji bodri križonošu i daje znak za stanku povikom “O Marija”. Pomoćnik križonoše već je godinama Lovro Karmelić Rade, gotovo tri desetljeća. Pučka procesija Priko poja u sebi nosi veliku pobožnost. I križonoša kao i žena koja nosi golubicu svoje križeve nose s posvećenošću, s nekom unutarnjom namjerom, s nekim osobnim zavjetom, za pokoru, za neki dio svojega života za koji žele promijeniti, za nešto na što žele utjecati, kao zavjet za nekog svog dragog kojem žele ozdravljenje i kojem su posvetili svoju “muku” nošenja križa, poistovjećujući se s Isusovom mukom.

Janja Bogunović koja je “golubicu” nosila 2015. godine, ispričala je:

“Draža mi je jutarnja procesija, ona je tiša, ideš sam, za pokoru, sunce tek izlazi. Meni je jutarnja procesija važnija. Ona je tužna. Više je privržena Isusu. Navečer su fratri, to je drugačije. Posebno mi je bio važan odlazak u crikvu u Veliku šetemanu. Od Cvitnice do Čiste sride svaki dan sam išla na klanjanje, na “uru klanjanja”, to je sat razgovora s Bogom, to mi je draže nego misa bilo, tu sam govorila s Bogom. Molila sam po molitveniku od moje pokojne none, to je knjižica jedna njezina iz 1960.godine.”

Svi sudionici procesije “Priko poja” prolaze u tom križnom putu neku svoju pokoru, neku svoju tišinu u kojoj propituju svoj život. Treba se ustati rano ujutro i propješačiti 10 kilometara, često po buri i po lošem vremenu, jer je uvijek neizvjesno hoće li vremenske prilike dopustiti održavanje procesije.