Tekst: Đuro Tomljenović | Izvor: Turizmoteka | Foto: PIRO4D - Pixabay

Katedra za turizam Ekonomskog fakulteta – Zagreb i Institut za turizam – Zagreb, povodom obilježavanja 99. obljetnice Ekonomskog fakulteta, 28. studenoga 2019. organizirali su XIV. Raspravu o turizmu na temu Privatni smještaj: dobar, loš, zao?

Taj skup izazvao je veliko zanimanje javnosti jer se konačno na jednom kompetentnom mjestu uz nazočnost ravnatelja triju hrvatskih instituta (ekonomskog, financija, turizma) progovorilo javno i jasno o fenomenu privatnog smještaja.

Naime, privatni smještaj u Hrvatskoj oduvijek ima širi društveni značaj koji nadilazi uobičajena ekonomska shvaćanja. Danas on čini najznačajniji segment smještajne ponude u hrvatskom turizmu, s udjelom od 63% u ukupnom broju postelja. Privatni smještaj je bitno razlikovno obilježje hrvatskoga turizma koje većina mediteranskih konkurenata nema, te on osigurava egzistenciju značajnom dijelu stanovništva koji se na tržištu pojavljuju kao mikropoduzetnici.

Međutim, zadnjih godina svjedočimo nekontroliranom rastu privatnoga smještaja, prije svega u obliku rentijerskog biznisa, koji dovodi u pitanje dugoročnu održivost postojećeg modela turizma. Tako je između 2010. – 2018. godine broj postelja u privatnom smještaju porastao za 87% sa 428.464 na 800.108 ležajeva. U raspravi je naglašeno da takav nekontrolirani rast sa sobom nosi niz negativnih okolišnih, društvenih i ekonomskih učinaka koje često zanemarujemo kada govorimo o koristima turizma, a koje treba osvijestiti kako ne bismo doveli u pitanje dugoročnu održivost postojećeg sustava turizma (tj. da ne bismo „pilali granu na kojoj sjedimo“).

Prenamjena stambenih jedinica u zonama stanovanja u turističke svrhe u nekim destinacijama vodi ka gentrifikaciji (npr. Dubrovnik i Split), tj. lokalno stanovništvo sve više iseljava iz starih gradskih jezgri i gubi se izvorni identitet destinacije.

Na raspravi su naglašene i određene manjkavosti koje se odnose na porezni tretman privatnog smještaja. Jedna nelogičnost će se ispraviti s početkom 2020. godine, kada se porezi više neće plaćati prema mjestu stanovanja vlasnika nekretnine. Spuštanje odgovornosti za određivanje poreznih paušala na lokalnu razinu zasad nije dala značajne rezultate. Vlasnici privatnih smještajnih kapaciteta i dalje imaju vrlo povoljan porezni tretman, a zajedno sa povijesno niskim cijenama kredita šalje se poruka kako se isplati ulagati u apartmane.

Na tom skupu ponuđeno je nekoliko prijedloga za potencijalno rješavanje postojećih problema:
Izdvajam onaj o tome da je potrebno razgraničiti (i) obiteljski smještaj (tj. smještaj u domaćinstvu), kao iznimno poželjne smještajne kategorije, (ii) kuće za kratkoročni najam, i (iii) stanove za kratkoročni najam. Nakon što se te kategorije smještaja jasno razgraniče odgovarajućim pravilnicima, iste će biti i moguće tretirati na pravednije načine. Time bi se ujedno skinula stigma sa obiteljskog smještaja čiji imidž često pati uslijed špekulantske stanogradnje.

Ukratko, na Ekonomskom fakultetu se o turizmu govorilo malo drugačije od uobičajenog. Najvažnije je to da su svi sudionici (tri ravnatelja naših uvaženih instituta, ekonomije, financija i turizma) podržali obiteljski turizam. Svi su mišljenja da se pod jedinstveni porezni šešir ne mogu staviti lokalno stanovništvo koje stalno živi u turističkom mjestu i oni koji kupe apartmane i kuće te ih iznajmljuju iz Zagreba, Mađarske, Njemačke…..

Istodobno, govorilo se o dugoročnim posljedicama tog velikog porasta stanova i kuća za iznajmljivanje na prostor, ugođaj mjesta, sociološke, kulturne posljedice….i uopće na našu turističku budućnost. Bila je to ozbiljna, otvorena rasprava kakva nam treba i ne samo o privatnom smještaju.

Već 170 godina naše bake, mame i danas mi ugošćujemo u svojim kućama goste i po tome smo jedinstveni. To samozapošljavanje nam je i održalo stanovništvo uz naše uzmorje posljednjih 50-ak godina. No, danas se uz naše domaćine pojavljuju rentijeri koji na činjenici da je država lokalnom stanovništvu omogućila poslovanje uz mali paušal odlučila to kapitalizirati. Vrijeme je da se o tome otvoreno razgovara. Hrvatsku uništava licemjerno ponašanje. Treba otvoreno govoriti prije svega zbog održivog očuvanja te djelatnosti za lokalne ljude, domoroce…

I za kraj sjajna misao našeg uvaženog akademika Nikole Bašića:

Dosadila mi je kuknjava kako nam je u strukturi turističkih kapaciteta previše takozvanog privatnog smještaja. Pitam se zašto baš na toj disproporciji ne bismo gradili našu turističku posebitost i konkurentnost? Zašto ne bismo na trendu personalizacije turizma promicali smještaj u autentičnim obiteljima, obiteljskim hotelima, obiteljskim kampovima, obiteljskom poljoprivrednom gospodarstvu, obiteljskim marinama… Zašto mjerama regulacije i poticajima ne bismo poticali personaliziranu obiteljsku turističku ponudu, a poreznom selektivnošću destimulirali špekulativno rentijerstvo koje je uzrok razornog nekretninskog pohoda na litoralni prostor. Zašto takozvani „projekti od državnog značenja”, umjesto megalomanskih greenfield pothvata, ne mogu biti izvorni projekti malog obiteljskog turističkog, poljoprivrednog ili drugog gospodarstva? Bio bi to poticaj razvitku lokalne zajednice i njezine demografske rezistentnosti. Kako neki ruski, turski ili austrijski turistički resort može biti stavljen ispred takvih domicilnih projekata? Zašto prijateljska investicijska i poduzetnička klima ne bi bila okrenuta malom čovjeku i malim projektima?