Ministarstvo turizma priprema još jedan zakonski paradoks: žele zaustaviti legalizaciju turističkog prometa, odnosno omogućiti zaustavljanje “kategorizacije”. Razlog je , navodno, opterećenje infrastrukture u pojedinim turističkim odredištima i odlazak stanovnika zbog turizma.
UKINULI SMO ODREDBE PLANIRANJA IZ BIVŠE DRŽAVE I POSIJALI NERED
Ako želimo biti pošteni i objektivni onda moramo sagledati ono o čemu raspravljamo sa vise strana. Osnova pametnog planiranja je (trebala biti) vezana uz stalno stanovništvo u turističkom mjestu. Da je to tako bilo onda bi prostorno planiranje i dozvola gradnje bili vezani uz prebivalište investitora. Isto se odnosi na kupoprodaju stanova/nekretnina gdje bi kupci bez prebivališna (a svatko može prijaviti svoje prebivalište u mjestu vlasništva stana)plaćali znatno visi porez na kupoprodaju od kupaca sa prebivalištem (švicarski model). Također gradnja kuca za slobodno vrijeme (vikendica) bila bi ograničena prostorno, etažno, volumenski, dizajnom (kao sto je to bilo u bivšoj državi).
LJUDI IDU ZA POSLOM
U planiranju razvoja i stanogradnje (valjda) treba uzeti u obzir i mogućnosti zaposlenja stanara u realnom sektoru (osim ako neće svi biti zaposleni u javnom sektoru koji može bujati u nedogled). Ako pak svega toga nema onda imamo sto? Kaotičnu situaciju u prostornom planiranju, trgovini nekretninama pa konačno i u neusklađenosti javne infrastrukture sa odobrenim, planiranim i izgrađenim stambenim kapacitetima.
GDJE SU NESTALA RADNA MJESTA ?
U periodu od desetljeća i pol u Hrvatskoj je “nestalo” svako 7. radno mjesto. U tom smo periodu izgubili 144.000 aktivnih stanovnika. Samo u Dalmaciji je “ugašeno” 60.000 radnih mjesta. Kada govorimo o radnom mjestu mislimo na zaposlenje “na neodređeno”. Bez takvog statusa mlad čovjek je kreditno nesposoban, ne može plaćati stanarinu, ne može se stambeno zbrinuti. Može biti samo “sezonski stanovnik” turističkog mjesta zaposlen na sezonskim poslovima u turizmu sa boravkom u “hostelu za personal”. Sve druge mogućnosti su nestale u vihoru rata i poraća. Lista propalih tvrtki je impozantna a “nova industrija” nije zaživjela. Problem depopulacije je vezan uz mnoge druge okolnosti, turizam je najmanje “kriv”. Dapače, u jednom dijelu još uvijek daje svoj skroman pozitivan doprinos. Veže ljude za mjesto u kojemu mogu ostvariti prihod od turizma. Pitanje je do kada ?
“KATEGORIZACIJA” STANOVA JE ČIN LEGALIZACIJE POSTOJEĆEG PROMETA U TURISTIČKI ATRAKTIVNIM MJESTIMA
Kategorizacija ? Ona nije nikakvo stvarno sredstvo regulacije navedenih problema. Stanovi se grade i kupuju da bi u njima netko boravio. Privremeno, povremeno ili stalno. Ne grade se i ne kupuju da bi zjapili prazni. Ako su kategorizirani onda će oni koji u njima borave biti evidentirani kao turisti a vlasnici će plaćati turističku pristojbu, porez na dohodak i turističku članarinu. Osim toga vlasnici će moći legalno surađivati sa turističkim agencijama, agencijama za čišćenje i održavanje, zapošljavati sezonsku ispomoć…Znači kreirati će legalna radna mjesta u potpornim djelatnostima. Takav, “kategorizirani”, smještaj je također dostupan nadzoru turističke inspekcije, Gospodarskog inspektorata. Ako neće biti “kategorizirani” onda će oni koji borave u tim stanovima biti u statusu vlasnika i njihovih prijatelja, podstanara i njihovih prijatelja. Oni neće biti evidentirani kao turisti a vlasnici tih stanova neće plaćati pristojbu, porez, članarinu niti će u takvim stanovima biti moguć nadzor turističke inspekcije. I svi ostali poslovi vezani za takve stanove neće biti “vidljivi” niti evidentirani.
Jedina korist od smanjenja broja kategoriziranih stanova biti će za investitore kojima će se “otvoriti” mogućnost izgradnje novih, boljih, ljepših turističkih kapaciteta umjesto onih koji su “de-kategorizirani”. “Na papiru” će nedostajati komercijalnih turističkih kapaciteta.
STALNI STANOVNICI NAPUŠTAJU POVIJESNE CENTRE VEĆ DESETLJEĆIMA
Broj stalnih stanara u povijesnim centrima turističkih mjesta se neće povećati zbog neadekvatnosti stanova za život po suvremenom standardu i zbog nestajanja radnih mjesta u blizini mjesta stanovanja. U povijesnom centru turističkog mjesta mogu živjeti samo stanovnici koji su poslom vezani za istu zonu, osobito ako rade dvokratno, stariji ljudi koji nemaju mogućnost ili ne žele napustiti svoj dom. Svi ostali odlaze na periferiju gdje mogu ostvariti bolji standard stanovanja. Taj se trend događa u svim gradovima pa je zamjetan povećani broj stanovnika u perifernim naseljima gradova poput Rijeke koji nisu niti približno “turistički” kao Zadar, Split, Dubrovnik… Viškovo “na rubu Rijeke” je najveća i najmlađa općina u RH, Kostrena pored Rijeke također raste. Povijesni gradići u centralnoj Istri su napušteni daleko prije pojave turizma u tim mjestima. I samu Veneziu, njen strogi centar, napustilo je 40.000 stanovnika još pedesetih godina prošlog stoljeća. Istovremeno su se povećala naselja poput Mestre-Marghere gdje se preselila teretna luka i industrija… Cak 60% stanova u povijesnom centru Venezie je proglašeno neodgovarajućima za današnji standard života. Dubrovačka povijesna jezgra također nije izuzeta od ove pojave.
POVRŠNOST STVARA NOVE PROBLEME
Da ne duljim, mjera “de-kategorizacije” je “bacanje prašine u oći”. Tom se mjerom neće riješiti ciljani problemi, dapače producirati će se novi, još veći. Pri tome će se pokrenuti novi ciklus izgradnje, nova, krupna “betonizacija” obale, iseljavanje stanovništva i (ras)prodaja hrvatske “nafte” (obale).
* Stavovi izneseni u kolumnama, vašim vijestima i komentarima osobni su stavovi autora i ne izražavaju nužno stav redakcije portala BOLinfo.hr
Zadnji komentari