Dugo sam se premišljao da li da se oglasim po ovom pitanju, no ponukan pisanjem drage nam prijateljice Anne Hero, odlučih pisati, samo zbog jednog razloga, da se čuje i drugačije mišljenje.

Anna je u svoja dva prethodna članka obuhvatila samo neke aspekte, pa je prosječan čitatelj definitivno neinformiran o ovom krupnom problemu.

Ja neću pisati samo o psima, nego o ljubimcima, uopće. Početi ću s mačkama, jer je lakše, jednoznačnije, i bez ostatka.

Dakle, područje Bola gdje živim je svake godine, poslije polovice rujna, izložen najezdi mačaka, koje su vikendaši i gosti hranili u turističkim mjesecima.

Mačke su se izvještile, isfurbale, postale agresivne, i ne boje se nikoga i ničega.

Staništa su im, u pravilu, vrtovi vikendaških kuća, ili kuća vlasnika koji su rijetko u Bolu. No, tamo nema hrane. Zato, usred bijela dana, dolaze u dvorišta stalnih žitelja Bola, u potrazi za istom. Osobno poznajem sve kućne mačke u zapadnom dijelu Bola.

Sve stanu na prste ruku. Što sa stotinama drugih? Zar mislite da samo štakori prenose bolešćine i zaraze?

To je problem koji raste, i s kojim se mora pozabaviti općinska vlast, i komunalci.

Kad sam došao 1971.g. u Bol, bilo je 4 pasa. Nisu se mogli pohvaliti rodovnikom, ali su se primjerno ponašali. Ne zato što su prošli ikakvu stručnu obuku, nego, jednostavno, jer su ih vlasnici tako naučili!

Kad sam bio dijete, u Splitu, koji je imao 70-ak tisuća stanovnika, bila su tri šintera, s autom, identično nalik na ono iz crtića Walta Disney-a o Mazi i Lunji.

Oni su hvatali sve pse, prvenstveno lutalice, koji nisu imali tri stvari, ogrlicu s aluminijskom medaljicom s podacima, mužarjolu (nazubnicu), i povodac.

Radili su svakodnevno, i uvik su imali posla. Naslanjali su se na Veterinarsku ambulantu grada i Epidemiološki zavod. Nikad niko nije imao primjedbi na njihov rad.

Danas je metalnu pločicu zamijenio micro chip, uzica je u džepu gospodara, a nazubnica hvata prašinu, negdje na nekoj polici.

Kako po Splitu, tako i u Bolu.

Bio sam među inicijatorima za ustanovljenje plaže za pse u Bolu. Drago mi je bilo kad je otvorena, ucrtana u mapu Bola, imala je i smjerokaz. Rezultat je katastrofalan.

Tamo niko ne kupa svog pasa, plaža je zapuštena, odaje dojam da je otvorena reda radi. Kolateralne žrtve su SVI kupači, domicilni i furešti, koji, usprkos jasnim propisima, trpe teror pasa plivača po svim bolskim kupalištima! To stanje traje godinama, i samo sve više eskalira, ma što svi šute o tome.

U mom kvartu, svjedočim šetnji pasa, sa i bez gospodara. Ima par karakterističnih, koji šetaju svoje ljubimce (domaći ih zovu “telići“) od 70-80 kg, bez uzice, bez nazubnice. Među vlasnicima ima domaćih (vode ih supruge vlasnika) i fureštih.

Zajednički nazivnik im je bezobrazluk prema domaćem stanovništvu.

Na putu Oleandra ima jedna starija ženska osoba, koja, od svibnja do listopada, svaki dan vodi svog ljubimca kratkih nogu, istom rutom, s obveznom postajom za vršenje nužde, prag moje Agencije, ili susjeda Martinić, u oba slučaja po poliranom bračkom kamenu. Molio sam je da to ne čini, tjerao je, samo sam dobijao salve uvreda i prostota, kojih se ne bi posramio ni kočijaš Overland express-a na Divljem zapadu.

Prijatelj mi reče:

Pa to ti je jedna gospođa iz centra Zagreba !

Idemo dalje, neću dugo, još dva kratka podnaslova, šumica ispod kuće Sekulović, i Vužića kala.

U narečenoj šumici svjedočim svakodnevno, i zimi i ljeti, da vlasnici vode svoje pse na obavljanje velike nužde. Kad sam, svojedobno, u brizi za našu djecu, više puta, protestirao u općini da se posijeku borovi koji prijete padom, i , ne daj Bože, tragedijom, lakonski mi je odgovoreno:

Ne smijemo tamo intervenirati, to je sve privatno!

Nakon toga, Grabov rat, pretpostavljam ne bez naputka i naloga Općine, betonira nekoliko stepenica, i stavlja metalne barijere, zbog te iste školske djece. Što onda, u tom slučaju to  nije privatno?

Zašto povezujem djecu, pse i tu šumicu? Pa djeca se i igraju i zaigraju prije i poslije škole. Zar mislite da u šumi, punoj izmeta nije izvor zaraze?

Svako misto i grad imaju svoju “glavnu” ili najznačajniju ulicu. U Dubrovniku je to Stradun, u Splitu Marmontova ulica, u Bolu Vužića kala. Nema dana, i ljeti i zimi, da nije onečišćena izmetom pasa. Čistači rade besprijekorno, samo oni ne stignu toliko očistit, koliko pasi stignu obavit velikih nuždi. U toj kultnoj ulici ljeti bude i petnaestak stolova za jelo. Ventilacija iz hotela Kaštil i miris izmeta ne idu uz ribu ili meso na žaru, zar ne?

Mogao bih ovako do prekosutra, a možda ću pisati još, o istoj temi, jer sasvim sigurno će biti onih kojima se moji osobni stavovi, viđenja i iskustva, po ovom pitanju, neće svidjeti.

Da, za sada, zaključim, u Bolu se trebaju zaštititi ljudi, domaći i furešti, ne beštije.

Njih “štiti” zakon, i udruge ljubitelja pasa i mačaka.