Muke po ljubimcima

Dugo sam se premišljao da li da se oglasim po ovom pitanju, no ponukan pisanjem drage nam prijateljice Anne Hero, odlučih pisati, samo zbog jednog razloga, da se čuje i drugačije mišljenje.

Anna je u svoja dva prethodna članka obuhvatila samo neke aspekte, pa je prosječan čitatelj definitivno neinformiran o ovom krupnom problemu.

Ja neću pisati samo o psima, nego o ljubimcima, uopće. Početi ću s mačkama, jer je lakše, jednoznačnije, i bez ostatka.

Dakle, područje Bola gdje živim je svake godine, poslije polovice rujna, izložen najezdi mačaka, koje su vikendaši i gosti hranili u turističkim mjesecima.

Mačke su se izvještile, isfurbale, postale agresivne, i ne boje se nikoga i ničega.

Staništa su im, u pravilu, vrtovi vikendaških kuća, ili kuća vlasnika koji su rijetko u Bolu. No, tamo nema hrane. Zato, usred bijela dana, dolaze u dvorišta stalnih žitelja Bola, u potrazi za istom. Osobno poznajem sve kućne mačke u zapadnom dijelu Bola.

Sve stanu na prste ruku. Što sa stotinama drugih? Zar mislite da samo štakori prenose bolešćine i zaraze?

To je problem koji raste, i s kojim se mora pozabaviti općinska vlast, i komunalci.

Kad sam došao 1971.g. u Bol, bilo je 4 pasa. Nisu se mogli pohvaliti rodovnikom, ali su se primjerno ponašali. Ne zato što su prošli ikakvu stručnu obuku, nego, jednostavno, jer su ih vlasnici tako naučili!

Kad sam bio dijete, u Splitu, koji je imao 70-ak tisuća stanovnika, bila su tri šintera, s autom, identično nalik na ono iz crtića Walta Disney-a o Mazi i Lunji.

Oni su hvatali sve pse, prvenstveno lutalice, koji nisu imali tri stvari, ogrlicu s aluminijskom medaljicom s podacima, mužarjolu (nazubnicu), i povodac.

Radili su svakodnevno, i uvik su imali posla. Naslanjali su se na Veterinarsku ambulantu grada i Epidemiološki zavod. Nikad niko nije imao primjedbi na njihov rad.

Danas je metalnu pločicu zamijenio micro chip, uzica je u džepu gospodara, a nazubnica hvata prašinu, negdje na nekoj polici.

Kako po Splitu, tako i u Bolu.

Bio sam među inicijatorima za ustanovljenje plaže za pse u Bolu. Drago mi je bilo kad je otvorena, ucrtana u mapu Bola, imala je i smjerokaz. Rezultat je katastrofalan.

Tamo niko ne kupa svog pasa, plaža je zapuštena, odaje dojam da je otvorena reda radi. Kolateralne žrtve su SVI kupači, domicilni i furešti, koji, usprkos jasnim propisima, trpe teror pasa plivača po svim bolskim kupalištima! To stanje traje godinama, i samo sve više eskalira, ma što svi šute o tome.

U mom kvartu, svjedočim šetnji pasa, sa i bez gospodara. Ima par karakterističnih, koji šetaju svoje ljubimce (domaći ih zovu “telići“) od 70-80 kg, bez uzice, bez nazubnice. Među vlasnicima ima domaćih (vode ih supruge vlasnika) i fureštih.

Zajednički nazivnik im je bezobrazluk prema domaćem stanovništvu.

Na putu Oleandra ima jedna starija ženska osoba, koja, od svibnja do listopada, svaki dan vodi svog ljubimca kratkih nogu, istom rutom, s obveznom postajom za vršenje nužde, prag moje Agencije, ili susjeda Martinić, u oba slučaja po poliranom bračkom kamenu. Molio sam je da to ne čini, tjerao je, samo sam dobijao salve uvreda i prostota, kojih se ne bi posramio ni kočijaš Overland express-a na Divljem zapadu.

Prijatelj mi reče:

Pa to ti je jedna gospođa iz centra Zagreba !

Idemo dalje, neću dugo, još dva kratka podnaslova, šumica ispod kuće Sekulović, i Vužića kala.

U narečenoj šumici svjedočim svakodnevno, i zimi i ljeti, da vlasnici vode svoje pse na obavljanje velike nužde. Kad sam, svojedobno, u brizi za našu djecu, više puta, protestirao u općini da se posijeku borovi koji prijete padom, i , ne daj Bože, tragedijom, lakonski mi je odgovoreno:

Ne smijemo tamo intervenirati, to je sve privatno!

Nakon toga, Grabov rat, pretpostavljam ne bez naputka i naloga Općine, betonira nekoliko stepenica, i stavlja metalne barijere, zbog te iste školske djece. Što onda, u tom slučaju to  nije privatno?

Zašto povezujem djecu, pse i tu šumicu? Pa djeca se i igraju i zaigraju prije i poslije škole. Zar mislite da u šumi, punoj izmeta nije izvor zaraze?

Svako misto i grad imaju svoju “glavnu” ili najznačajniju ulicu. U Dubrovniku je to Stradun, u Splitu Marmontova ulica, u Bolu Vužića kala. Nema dana, i ljeti i zimi, da nije onečišćena izmetom pasa. Čistači rade besprijekorno, samo oni ne stignu toliko očistit, koliko pasi stignu obavit velikih nuždi. U toj kultnoj ulici ljeti bude i petnaestak stolova za jelo. Ventilacija iz hotela Kaštil i miris izmeta ne idu uz ribu ili meso na žaru, zar ne?

Mogao bih ovako do prekosutra, a možda ću pisati još, o istoj temi, jer sasvim sigurno će biti onih kojima se moji osobni stavovi, viđenja i iskustva, po ovom pitanju, neće svidjeti.

Da, za sada, zaključim, u Bolu se trebaju zaštititi ljudi, domaći i furešti, ne beštije.

Njih “štiti” zakon, i udruge ljubitelja pasa i mačaka.