Inače nisam mislio ništa pisati o dostavi pomoći po Petrinji i okolici, ali pri povratku kući i gledajući i čitajući laži, manipulacije i prešućivanja i to na portalima i vijestima, a i eto radi dvije grijalice iz priče, moram napisati što smo sve vidjeli.

Jedna od najmonstruoznijih činjenica je da se sustavnim pljuvanjem Crvenog Križa, uz savjete kojim drugim organizacijama uplatiti, radi ogromna kriminalna šteta ljudima na pogođenom području! Kako i zašto?! 

Krenuli smo iz Bola s “Index, Telegraf i net.hr stavom” o Crvenom Križu – znači – ne vjerujte?!

Prvi susret s njima u Supetru gdje smo ukrcavali  pomoć –  momci Crvenog Križa su dežurali cijeli dan. Rekli smo im odmah da imamo kontakte u Petrinji / Drago Šale zatim od cure iz Petrinje udane u Bolu – Mia Botica/. Svi su bili odmah 100% za takvo raznošenje pomoći – nikakvo uvjetovanje da ide u skladište Crvenog križa.

Dolazimo u Petrinju – prilazi nisu zakrčeni prometom, ali centar ipak je i to smnogo mladih s nabrijanim autima i curama. 

Scena jedan – dva para, donijeli su možda nekih par stotina kuna pomoći u gepeku, lagano piju pivo, smiju se, pa malo ozbiljnih lica za selfi uz ruševine, a centar je u katastrofalnom stanju, pa im je valjda najlakše i najdojmljivije slikat se tu, kao i političarima.

Vidimo da nema ništa od GPS-a i da moramo voziti po mapi po manjim ulicama ako mislimo išta napraviti.

I tako krećemo s vlastitim ispitivanjem informacija s društvenih mreža i dolazimo do:

LAŽ BR.1:Policija ne pušta u Petrinju i svu pomoć preusmjerava na skladišta. 

Policija Vas ne prisiljava da odnosite pomoć na ikakva skladišta! Ako kažete da nosite pomoć, naravno da vam i oni žele pomoći i usmjeriti vas na skladište. Ali mi smo rekli da razvozimo pomoć Boljana i bračkog Crvenog Križa na različite adrese. Policajac nam ljubazno kaže da onda koristimo GPS i pazimo kuda i kako idemo. Po gradu su organizirani distribucijski punktovi za različite mini kvartove. Dolazimo na prvi punkt odmah blizu centra. Kupili smo već prije lijekova s novcem koji smo ponijeli, a i što nam je par ljudi dalo u Bolu kad su čuli da idemo. Otvorimo kombi i pitamo tamo čega fali na punktu – vlada mali kaos pa nitko ne zna, pa mi krenemo nabrajati što imamo i onda ispadne da nemaju lijekova. Damo im pola lijekova circa 1000 kuna jer smo obećali drugima donijeti, a vadimo i ogromnu ceradu koju smo kupili.  Kad je Šale iznio ceradu, nije prošla ni minuta, vraća se volonterka i  kaže da su razgrabili sve lijekove i moli dadamo još.  Mi dajemo još, ali i vidimo da doslovno tri žene odnose i sve lijekove od prije. Tu dolazimo do: 

LAŽ BR.2: Ne krade se.

Na žalost – krade se!

Nastavak otprije. U isti čas guraju se još dvije ciganke i viču  – daj grijalice, a  ja naivno dajem jednu. U taj čas cijela izbezumljena dolazi voditeljica punkta, pita ih gdje žive, a one kažu dvije ulice dalje, ona kaže da ona tu živi i ne zna ih, pa kreće izmotavanje, nemaju ni osobne ni ništa, traže još svega, a kad smo shvatili što se događa –  “izgubili” smo dvije grijalice i kesu Persila. Kako smo tada shvatili priču,  zatvaramo kombi i odlučujemo ići do kontakte koje smo dobili od Mije Botica. Kad smo se okrenuli i nastavili malim ulicama,  vidimo ove ciganke kako trpaju sve u “Mečku”. Dolazimo do drugog punkta – ovoga puta sve funkcionira tip top. Svi su iz tog dijela i znaju sve tako da odbijaju ove koji izmišljaju priče. Kažu da se krade i vara na veliko,  ali je bilo gore prije par dana, odnosno sve dok BBBoysi nisu malo doveli situaciju u red. Tako iskrcavamo grijalice jer ih svi čekaju te dosta ostalih potrepština i kabele. Dolazi još kombija iz Dalmacije i Zagreba, a sve preko prijatelja i poznanika organizirano.

LAŽ BR.3: Crveni Križ je problem.

Crveni križ radi i pomaže i treba nam!

Krećemo dalje, ali nas zaustavljaju i traže nekoga tko ima koji Jeep, Ladu Nivu jer da treba odnijeti jednom starcu grijalice i hrane. Tu je, 5 kilometara dalje, na brdu. Razbili su već jedan auto, a drugi je već zapeo u pokušaju, pada kiša, uspon je i blato. Na žalost nemamo nikoga, pitamo gdje je Crveni Križ, a nitko ih nije ni zvao. Pljuvanje je odradilo svoje, ljudi su izgubili povjerenje, pa ne zovu neki kojima treba pomoć, 

a ni neki volonteri. Isto tako se dogodi da jedni volonteri nešto ne mogu pa jave drugima, pa u svom tom kaosu svi misle da je ovaj drugi riješio, a non stop nešto dolazi, nešto se dijeli, zvone mobiteli i tako se zaboravi. Na kraju ljudi ne dobiju pomoć na vrijeme, jer čovjek misli da se stvar rješava. Ovakvih slučajeva ima dosta, a kreira ih i morbidna kampanja protiv Crvenog Križa za vrijeme ovakve tragedije. Onda vidite ove izmanipulirane, a nekad i maliciozne ljude po facebooku i nekim medijima, s nekim sam pričao i uživo. Toliko su zatrovani, da su samo malo stali i pričali s drugima i stvarno vidjeli kako sve funkcionira, ma ne bi im palo na pamet pisati i javljati se s takvim glupostima. 

Oni će, kao i mi otići već u nedjelju ili nakon par dana doma, a ekipa Crvenog Križa bit će tamo cijelu godinu, svaki dan.

LAŽ BR.4: Pomoć se dodjeljuje po nacionalnoj osnovi.

Pomoć je pomoć.

Vozimo dalje i dolazimo do jednog kontejnera, a ispred je od drva i nailona improviziran nekakav šator, unutra je stariji čovjek, veteran. Ostavili smo mu tu jednu grijalicu, a on kaže da se u ratu naviknuo da je sve uništeno. Zahvalio je na grijalici, ali mu nisu spojili još struju u kontejner. 

Šalje nas na iduću kuću i kaže susjedi nemaju grijalice i žive u garaži. Dolazimo do njih i dajemo jednu grijalicu i još mali puhač. Kažemo da uzmu i njega za tuširati se, a žena se smije i govori nam  – “ne bi da ćemo se tuširati”. Sin je naših godina i zahvaljuje dodajući da je lijepo da smo svi ovako zajedno, u ovom slučaju Hrvati i Srbi. Upućuje nas dalje do kontejnera jedne obitelji bez grijalice. Njima je kao i garaži spojena struja. 

Sad ovi bolesnici što pričaju kako se ne dostavlja pomoć Srbima i da se bira po nacionalnosti –  neka mi objasne kako to da je HEP ta dva  kontejnera srpskih obitelji spojio na struju, a starog hrvatskog veterana nije, a jedni su do drugih, u rubnom djelu Petrinje. 

I kako nekome uopće pada na pamet u ovakvoj tragediji razmišljati na takav način! 

U ovom kaosu gdje više od 60 tisuća ljudi odjednom treba svakodnevnu pomoć u svemu, propusti se naravno događaju, i nažalost ih ima dosta, što zbog situacije, nestručnosti, gluposti, ali kako možemo vidjeti i zlih jezika.

Idemo dalje – nismo zvali sve brojeve odmah, tako da smo obišli Petrinju i neka naselja sigurno nekih 5 puta, jer je ispadalo da su neki živjeli u djelovima gdje smo već bili, a nismo htjeli zvati unaprijed i davati ljudima nadu ili još gore obećati kao i mnogi nešto pa ne doći jer kad bismo došli na neku adresu oni bi nas uputili na susjede. Više puta primjećujemo sumnjive ekipice u autima kako kruže okolo. Primjećujemo i ljude koji imaju parkirana auta kako “besposličare” ispred svojih kuća, a mi im dostavljamo umjesto da se sami odšetaju ili odvoze 300-500 metara i sami uzmu potrebno. Čudimo se i zašto ne dostavljaju svojim sugrađanima bez auta i malo se već ljutimo na te scene –  potegli smo od dole, postole, rebatinke, a i jaketa je već od blata, a ljute se i ljudi na punktovima zašto drugi ne dolaze sami pokupiti potrebno. 

Na kraju i saznajemo od momka zašto – ljudi se boje da im ne opljačkaju što im je ostalo. svoje su obitelji poslali na sigurno i toplo, tko je imao gdje, a onda oni sami tu stražare. Na punktovima stvari brzo dolaze, ali se brzo i razgrabe, pa treba otići više puta da ti se posreći, u međuvremenu imovina ti može bit opljačkana. Tako se dešavaju te bizarne situacije da ljudima treba grijalica i lekadol, a doslovno su 300 metara od punkta. Policije po Petrinji nema, odnosno ima, ali na prometnicama i razrušenim djelovima. Unutar 4 sata naše vožnje po Petrinji ukupno smo vidjeli 4 policajca (bez ovih na raskrižjima, možda 3). Dva su bila kod Lidla i dva smo vidjeli kako pomažu spojiti kamp kućicu na struju jednoj obitelji na periferiji. Policija bi trebala biti na svakom uglu i distribuciji pomoći, jer ne možete očekivati da će par volonterki il neki vatrogasac ići fizički ukloniti nekoga kad vam trgaju lijekove iz ruku dovoljne za 10 obitelji, ili kad se svađaju i blokiraju red za pomoć ostalima. Još ako se nađe neki Facebook pozer, degenerik, da to snimi, ajme njima, i ovako nama samo šapću o onome što se dešava, a kad se dogodi ne reagiraju, u što smo se odmah u početku uvjerili…

Razvozimo tako dalje od kuće do kuće. Mia nam je dala i kontakt od “Kolonije”, naselja između Petrinje i Siska, koji ljudi inače izbjegavaju. Zovemo i javlja se jedan momak Dragan – kaže da ide još provjeriti pa će javiti što nedostaje. Javi nam da im treba manje grijalica nego jučer, ali fali pelena i dječje hrane. Idemo nazad na punkt koji je bio dobro organiziran – već su razdijelili grijalice, pa ostavljamo višak i molimo ih za višak pelena i dječje hrane da vozimo za Koloniju – oni nam rado proslijede. I tako mi dođemo nekako zaobilazno do Kolonije jer glavnim cestama se sporije prometuje. Dočeka nas Dragan i kaže da slijedimo njega do svake adrese i tako vozimo i stajemo svakih 50 metara i dajemo što treba. 

Tu dolazi do jednog problema jer ako se malo više zadržite brzo se skupe ljudi, presiromašan je narod i bez korone i potresa i ako oni vide nešto u kombiju, odmah im to treba. Onda moraš zatvarati kombi i pitati što im treba jer ovako će ljudi razgrabiti –  trebalo im to nešto ili zapravo ne.

Uglavnom, sve što smo podijelili je bilo potrebito i uspješno, osim onog prvog punkta s početka gdje smo izgubili te dvije grijalice i većinu lijekova.

E sad  – ostale su nam za kraj 3 kutije odjeće jer odjeću više nitko ne želi, a bilo je i par deka. Pitamo Dragana treba li to nekome i on nas odvede do obitelji s 9 djece. Samo blato, kuća uništena, oni tu s policijom spajaju dvije male kamp prikolice, raspadnute, od 8m2 svaka, znači njih 11 u 16m2. A to je tek horor prizor, pa izgubiš glas i gledaš u prazno, na minut ne znaš ni di se okrenut,  ne znaš ništa. Djeca viču “mama, mama”, trče, mi kao nosimo pakete, tko zna šta su mislili da je unutra. Onda shvbatiš onaj izraz –  “stegne te oko srca”.

Policajci spoje taj produžni, pokisli oni zajedno s nama, ali ne od kiše. I šta sad, a eto došla struja, a tribaju dvije grijalice. Pa onda zovi prvi, drugi punkt, zovi Šalu je li njima šta ostalo, nitko nema ništa  – sve se razgrabilo. 

Onda se sitin one dvi grijalice šta su ove maznule u startu i malo san šta požalija u životu, kao taj dan i te dvi grijalice…

Idemo dalje nazad glavnom cestom, naći WC i pojesti sendvič. Vidimo Lidl i ogromni parking di se kuha. 

Htjeli smo tu stati, možda Lidl ima i grijalice pa da ih kupimo na karticu. Lidl je zatvoren. Na parkingu neki penjači i volonteri  – zabavljaju se, smiju se, limenke piva na sve strane, a nama slabo, gledamo u pod i jedi svoj sendvič. Možda ljudi rade cijelu noć, a možda su se nagledali gorih scena od nas,  ali u tom trenutku nam se gadilo tamo i prilaziti. Stojimo tu tako i šutimo. Vidimo jedan kombi pomoći, ekipa ima neke prsluke, valjda moto klub, a možda i nije. Vidno su pripiti i dobro se zabavljaju. Vidimo da dijele pomoć nekoj trojici, a kad su se ova trojica natovarena svime približila nama, vidimo da su neki mulci, Romi. Lagano se podsmjehuju i sve se jače smiju što se više udaljavaju…

Tu 20 metara od nas otvaraju novi Mercedes, prtljažnik već pun – a što sad, veži ga žicom, dolazi policija, a oni brže bolje po gasu, registarske oznake Nova Gradiška. A šta će im policija, pripiti kreteni su im dali, tko zna kod kojih bisera su skupili ovo ostalo. 

500 metara dalje imaju najtežu sirotinju. 

Tako da toliko o pomoći svih ovih ekskurzija, selfi ekipe i  “mrzin Crveni Križ” likova.

Krećemo nazad za Bol, put od 6 sati, brat i ja nismo progovorili više od dvi rečenice….

Sve u svemu ljudima treba kontejnera za živjeti, lijekova, grijalica, produžnih kabela…

Trebaju terenska vozila za ekstremne uvjete i hrpa volontera, ali dobro koordiniranih odnosno koji su dio Crvenog Križa, jer će većina stvari ići na kriva mjesta, odnosno bit će pokradena i neće doć do potrebitih i dosta će ljudi uzalud čekati, a gužve u gradu će biti sve veće. 

Zašto od prvog dana ovdje nije poslana vojska da to sve koordinira s Crvenim Križem – nemam pojma, ali jedno je sigurno, da ipak nema toga tko ovaku katastrofu, s ovolikim brojem pogođenih, može sanirati u 5 dana, pogotovo s ovakvim destruktivnim ponašanjem.

P.S. Službe zadužene za provođenje takozvanih korona mjera –  niti nose maske, niti se pridržavaju ikakvih mjera, ili kako mi je rekao sa smješkom jedan član civilne zaštite kad sam ga pitao  što je s koronom – nema ti toga ovdje.