Sjećanje na žrtvu Vukovara i Škabrnje obilježeno je i ove godine u Bolu, i to 17.11., dan uoči Dana sjećanja na žrtvu Vukovara 1991., a u sklopu akcije “I u mom gradu Vukovar svijetli…” .

Prije večernje mise za sve stradale u Domovinskom ratu koja je bila u Župnoj crkvi u 18 sati, a unatoč velikoj kiši i jugu, održana je  molitva za žrtve Vukovara i Škabrnje ipak u crkvici Sv. Ante i uz paljenje svijeća ipak ne na Loži nego unutar ili ispred crkvice.

Molitvu je vodio padre Ivo Plenković, a prigodni je tekst pročitala Lucija Ivičić.

Mještanini su molitvom,  svijećama i svojim dolaskom  odali počast žrtvama te na kraju bdijenja i mise pjevali – Rajska djevo, kraljice Hrvata.

Prestankom kiše i vjetra i na Loži su se pojavile zapaljene svijeće kojih će, vjerujemo, biti još i sutra kada je i službeni Dan sjećanja.

 

I BOL SVIJETLI ZA VUKOVAR

Svake godine barem jedan dan i  barem ovaj jedan sat – sjetimo se u Bolu, na Braču, u cijeloj Hrvatskoj – boli i patnje i smrti  i žrtve – Vukovara!

I pomolimo se iskreno,
I zapalimo svijeće iz srca,
I možda zaplačemo…
I možda nekoga tamo nazovemo, nekome pomognemo…

I vrijedi naša svijeća, i vrijedi naša molitva, o itekako uvijek vrijedi molitva…
I vrijedi naša misa i naša tuga…
Vrijedi svaki put kad kažemo  – Vukovar – kažemo Škabrnja – kažemo stradali i nestali i prognani.

A jesmo li se sjetili Vukovara i jučer…hoćemo li pričati o Vukovaru preksutra…
Gladuje li još uvijek netko tamo…tuguje li…traži li svoje najmilije, odlazi li iz zemlje za boljim sutra…
Svađaju li se tamo ljudi – muče li se s računima, poslovima, bolestima…
Jesu li oni zaboravili …jesu li oni naučili…a možemo li onda mi naučiti…

Cijeniti život, cijeniti mir, zahvaliti na zdravlju, djeci, pjesmi, veselju…

Cijeniti i zahvaliti…

Možemo li se i sutra pomoliti za još neku žrtvu i patnju – da se nikad ne ponovi takva žrtva i patnja.
Možemo li nositi Vukovar i poslije ove molitve sa sobom?
Samo da nas uvijek podsjeti, da nas upozori:
Kako je biti stvarno gladan, kako je biti stvarno žedan, smrznut, u opasnosti, odsječen, uz zvukove oružja, ispod ruševina…
i na kraju…dovoljno je danas podsjeti da je netko pod zemljom, ispod kamenog križa, na Ovčari…

A mi… dok smo s ove gornje strane okruženi bijelim kamenom života i netaknutom ljepotom, i ne baš gladni, i ne baš žedni i ne baš u opasnosti – zahvalimo Bogu, zahvalimo Vukovaru…cijenimo ovaj naš život i ovaj naš Bol…ove ljude oko nas…dok još i njima ne palimo svijeću…dok još nama ne pale svijeću…
Nek svijeća suosjećanja za tuđu patnju ostane svijetliti i našim malim i velikim tminama.
Nek njihov grad živi, nek svaki naš grad živi…
Bol sad svijetli za Vukovar, nek i vukovarsko pronađeno svjetlo osvijetli i naš Bol…